Tag Archives: Cerska

Na selu

Tacno vise ni ne znam kako se pise post na bosanskom. Hronoloski ili onako.

Bio sam na koncertu u Schonbrunn, ponovo, nakon 23 godine.

Zanimljiv osjecaj vratiti se u proslost.

A i drukcija je perspektiva. Tad mi je Mozart bio besmislen a Beethoven cudak, iako nas je Norra Zita uvjeravala kako je to dobra muzika. Doduse, i nju smo smatrali cudakinjom, jer je fakticki svrsavala kad izgovori Pyotr Ilyich Tchaikovsky, sto nama seljacicima bilo jako blesavo.

Danas mi Mozart nije nimalo besmislen, a Beethoven je kompozitor Schillerove An die Freude, sto je, pored Carmina Burana- O Fortuna, jedno od najljepsih muzickih ostvarenja na planeti, ever.

Ipak se sa Pyotr Ilyich Tchaikovsky nikad nisam pomirio, mada mi se Norra Zita sad cini jako dragom osobom, koliko se trudila da nam priblizi klasicnu muziku.

Znate, to nije bilo nimalo lahko, recimo do tad su za mene bili vrh Kalesijski slavuji, Sprecanski talasi, Mara i Derventske lole, i onda odjednom nekakva Norra pokusava mene ubijediti kako je izvorno koristenje violine ustvari predvidjeno za njenu vrstu muzike a ne za Satelite (muzicka grupa, nije one sto kruze iznad glave).

Otisao sam i na onaj ogromni miting podrske u Istanbul.

Sjedim tu na Yenikapi, i citam na BBC kako se okupilo nekoliko stotina hiljada ljudi. A svojim ocima vidim milione. Stvarno zanimljivo.

U jednom momentu me nesta povuklo da i ja idem medju onaj narod, sreca pa sam imao tjelohranitelje koji su me brzo odgovorili od te ideje heh, Ne salim se.

U svakom slucaju, nekako kao da mi ponestaje vremena, vise nisam u stanju uraditi sve sto zelim.

Recimo, htio bih posaditi paulovniju, a nikako da narucim, uvijek je nesto nesto.

Ili nemam vremena, ili ne mogu od smijeha.

Mozda kad prodju izbori?

K’o da gledam, odmah ce snijeg zapadati, pa cu sve to pomjeriti za proljece. A do proljeca….

A da, vidio sam kod alkemicara neku igricu, counter strike, samo uzivo. Definitivno nesto sto bih htio probati. Mozda bi me to natjeralo na stvarnu fizicku aktivnost. Iako sad u pravilu prelazim 7-8 kilometara dnevno pjeske, za razliku od prosle godine kad mi je kilometar bio prevelik, ipak ne djeluje dovoljno, zbog nesrzamjernog treninga nogu i ruku. Bojim se da cu na kraju izgledati k’o Maradona.

I skont’o sam da mi je definitivno puno lakse pisati blog na njemackom nego na bosanskom. Prava rijec bi mozda bila opustenije.

Ono sto volim u Bosni je seoska idila, kad si na selu gledas one planine i ono zelenilo koje u gradu ni ne primijecujes.

Recimo, Sarajevo je okruzeno brdima i planinama, ja ih uopce ne primijetim, kao da ni ne postoje.

A kad odem na selo, vidim svako drvo, svako brdo, svaku planinu….

cerska_panorama

Svaki put se sokiram sta propustam na asfaltu, a nikako da prelomim.

 

Pisci i pjesnici, ispod dudova proslosti (Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,…)

Ovi sa sela vjerovatno znaju sta je dud, ovi iz grada su to makar vidjeli u emisiji “Znanje i imanje”. Uglavnom, izgleda kao minijaturno grozdje u minijaturnim grozdovima.

Moja  tetka je pored kuce imala dva duda, jedan crni i jedan bijeli.

Uf kad se sjetim belaja zbog fleka po majicama sto se nisu mogle oprati i galame zbog polomljenih grana kad nam je bilo mrsko brati jedan po jedan, pa odlomimo granu i fino ispod stabla ceifimo…

Sinoc kad sam gledao utakmicu, naumpade mi jedan igrac, Dudic, i kako sam ja kao dijete imao razlicite zamisli sta znaci koja rijec ili kako neko izgleda.

Ne’am pojma sto sam ja prezime Dudic povezao sa dudom, uglavnom, sve dok nisam vidio na TVu kako Dudic izgleda, ja sam ga zamisljao kao grozd sa nogama kako  trci za Hloptom.

Imao sam nekakve srece sto je moj babo poznavao puno interesantnih ljudi s kojima se druzio i koji su dolazili u nasu kucu, pa sam za neke rijeci i termine koje sam cuo mogao pitati te ljude, da ne dosadjujem babi svakodnevno. Tad nije bilo interneta, znate.

Uglavnom, Bajro Perva je bio prvi pisac kojeg sam upoznao kad sam bio dijete. Prvo mi je bilo superzanimljivo sto sam upoznao PISCA, hej. Nije da se to desavalo bas svakodnevno. Pisci su za mene u to vrijeme bili nesto poput visih bica, blehno sam u njega k’o u cudo.

Njega sam pitao za Crnu Goru, kako to izgleda, sta li je to, jer je u mojoj glavi  izgledala kao mracna, beskonacna planina puna tamnih kreatura koje jedu malu djecu sto ih zamisljaju.

On mi nimalo nije razbio iluziju, nego je kreaturama dodao vampire, Minotaura, vukodlake i tako te nove materijale za beskonacnu mastu u debeloj hladovini crnog ili bijelog duda, zavisi na koju sam nogu ustao taj dan.

Nekad prosle godine isao sam s Bajrom u Cersku, on je pisao neki tekst, i kazem ja njemu to tako, kako sam ga nekad davno pitao, a on gleda blijedo u mene, pa sam se ja odvalio smijati, reko vidi sta ja covjeku pricam c c  c cc. Ja zaboravio da vise nisam dijete.

Drugi pisac koji je cesto dolazio kod nas kuci je bio babin dugogodisnji prijatelj Isnam Taljic, koji je, za razliku od Bajre imao skroz drukciji pristup mojoj masti, tako da sam u pocetku bio potpuno zbunjen piscima, nisu svi izgledali kao u knjigama i mojim zamisljenim likovima. Kako god, od Isnama sam naucio da se knjige ne pisu samo za djecu, nego da postoje i knjige za odrasle, sto je za mene bilo potpuno novo. Isnam mi je pricao pricu o mom dedi, koji je tad bio ziv, ali sam ga kasnije gledao skroz drugim ocima i on je za mene postao ziva legenda.

To su bila dva pisca koja su obiljezila moje djetinjstvo, pokazali mi da se ne trebam plasiti strasnih likova nego ih istrazivati i traziti nacin kako da ih pobijedim, ako su zli, i kako da im postanem prijatelj, ako su dobri.

Treci pisac koji je nekako obiljezio moj zivot je rahmetli Nedzad Ibrisimovic. Njega sam upoznao kad sam tek poceo raditi i bio je jedan od prvih klijenata za kojeg sam bio zaduzen.

Kad sam procitao ime na licnoj karti, ustao sam na noge a da uopce nisam bio svjestan toga.

Vratile su se slike iz djetinjstva i postovanje koje sam osjecao prema piscima i njihovim cudima koja rade sa perom, i sav sretan sto imam priliku uopce razgovarati s njim, pozvao ga na kafu u seficinu kancelariju. Dok je sefica zbunjeno izlazila iz kancelarije, Nedzad je poceo pjevusiti “Oci moje, kletvom bih vas kleo”, a ja sam oblijetao oko njega k’o kakvo dijete oko stola sa igrackama.

I prvo pitanje sto mi postavi bilo je: A ciji si ti, ko ti je babo?

Reko tako i tako…

Oooo, kaze on, ako imas djelic svog oca u sebi, ti i ja cemo imati puno zanimljivih tema za razgovor, a da nisu vezane za tvoj posao. Tvoj babo je dobar prema ljudima, za svakog nadje vremena i prema svakom se pazljivo odnosi, rijetko je to u danasnjem svijetu. Mozete zamisliti moj ponos u tom trenutku…

I tako, kad god bi dosao, kahva je bila obavezna, sevdalinka tradicija, a razgovor o nevjerovatnim temama mehlem za dusu i osvjezenje za srce.

Kasnije sam razmisljao o tome, lahko je meni, kad imam onakvog babu. Lahko je meni kad imam takvog babu pa ga prijateljem zovu Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,… A moj babo nije cak ni pjesnik ni pisac.

Stvarno je lahko kad imas roditelje poput mojih. Zivot, koliko god da je nekad tezak i okrutan, uz prave roditelje bude samo istrazivanje, prepreke budu poticaj a ne katastrofa, losi dani budu motiv a ne depresija, a za sve ostalo, tu su babini prijatelji, a tvoji uzori.

Ovi sto su im babo i mama uzor u zivotu, njihov oslonac i njihova podrska za sve s cim se ljudsko bice moze susresti, preskocice ovo “lahko je vama”, shvatice me i skocice iza kompjutera ovog momenta, zagrliti ih i  poljubiti, nazvati ih i popricati, ako su jos tu…