Tacno vise ni ne znam kako se pise post na bosanskom. Hronoloski ili onako.

Bio sam na koncertu u Schonbrunn, ponovo, nakon 23 godine.

Zanimljiv osjecaj vratiti se u proslost.

A i drukcija je perspektiva. Tad mi je Mozart bio besmislen a Beethoven cudak, iako nas je Norra Zita uvjeravala kako je to dobra muzika. Doduse, i nju smo smatrali cudakinjom, jer je fakticki svrsavala kad izgovori Pyotr Ilyich Tchaikovsky, sto nama seljacicima bilo jako blesavo.

Danas mi Mozart nije nimalo besmislen, a Beethoven je kompozitor Schillerove An die Freude, sto je, pored Carmina Burana- O Fortuna, jedno od najljepsih muzickih ostvarenja na planeti, ever.

Ipak se sa Pyotr Ilyich Tchaikovsky nikad nisam pomirio, mada mi se Norra Zita sad cini jako dragom osobom, koliko se trudila da nam priblizi klasicnu muziku.

Znate, to nije bilo nimalo lahko, recimo do tad su za mene bili vrh Kalesijski slavuji, Sprecanski talasi, Mara i Derventske lole, i onda odjednom nekakva Norra pokusava mene ubijediti kako je izvorno koristenje violine ustvari predvidjeno za njenu vrstu muzike a ne za Satelite (muzicka grupa, nije one sto kruze iznad glave).

Otisao sam i na onaj ogromni miting podrske u Istanbul.

Sjedim tu na Yenikapi, i citam na BBC kako se okupilo nekoliko stotina hiljada ljudi. A svojim ocima vidim milione. Stvarno zanimljivo.

U jednom momentu me nesta povuklo da i ja idem medju onaj narod, sreca pa sam imao tjelohranitelje koji su me brzo odgovorili od te ideje heh, Ne salim se.

U svakom slucaju, nekako kao da mi ponestaje vremena, vise nisam u stanju uraditi sve sto zelim.

Recimo, htio bih posaditi paulovniju, a nikako da narucim, uvijek je nesto nesto.

Ili nemam vremena, ili ne mogu od smijeha.

Mozda kad prodju izbori?

K’o da gledam, odmah ce snijeg zapadati, pa cu sve to pomjeriti za proljece. A do proljeca….

A da, vidio sam kod alkemicara neku igricu, counter strike, samo uzivo. Definitivno nesto sto bih htio probati. Mozda bi me to natjeralo na stvarnu fizicku aktivnost. Iako sad u pravilu prelazim 7-8 kilometara dnevno pjeske, za razliku od prosle godine kad mi je kilometar bio prevelik, ipak ne djeluje dovoljno, zbog nesrzamjernog treninga nogu i ruku. Bojim se da cu na kraju izgledati k’o Maradona.

I skont’o sam da mi je definitivno puno lakse pisati blog na njemackom nego na bosanskom. Prava rijec bi mozda bila opustenije.

Ono sto volim u Bosni je seoska idila, kad si na selu gledas one planine i ono zelenilo koje u gradu ni ne primijecujes.

Recimo, Sarajevo je okruzeno brdima i planinama, ja ih uopce ne primijetim, kao da ni ne postoje.

A kad odem na selo, vidim svako drvo, svako brdo, svaku planinu….

Svaki put se sokiram sta propustam na asfaltu, a nikako da prelomim.