More

Nisam neki ljubitelj mora, ali svake godine idem, po naredbi…

Postoje neke stvari koje je jako tesko izbjeci, znate…

 

Tako i ove godine, spojimo ugodno sa korisnim i interesantnim i zapucamo na more.

Taman uoci Bajrama.

Dodjemo tamo, rezervisani apartman uopce nije bio gdje rezervisan, nego jedno sat vremena hoda od plaze.

Posto je tamo pisalo u rezervaciji i da ima WIFI, a poucen iskustvom 2 minute od plaze (ispalo je 200 minuta od plaze), pitam ima li interneta, kaze ima i nema. Reko sta to znaci? Kaze, pa nema, ali imamo namjeru da uskoro uvedemo?!

Reko dovidjenja prijatno.

Dodjem do neke agencije i kazem trazite mi kakav apartman da je blizu mora, i da ima internet. Kaze ona ok, obavi par telefonskih poziva, i nadje apartman 20 metara nize. Reko koliko je, kaze 104EUR DNEVNO!!

Kontam ja u glavi, hajde, Bajram je, svi umorni, daaajjj eto prezivjecu, uzimam…

Odem obidjem apartman, fino djeluje, veliki, dvije spavace, kuhinja full, bla bla…

Haj’ dobbrrooo ettooo…

Odem ja po stvari, vratim se, a lik koji je iznajmio apartman pokusava da zakljuca jednu sobu, kao, sta ce vam, ionako vam je dovoljna jedna spavaca, kuhinja, hodnik… sta ce vam ova druga spavaca… reko ne ne, jarane, prosetaj

Nako toga je dosao na red i frizider, otvori ga i kaze: eto ovo mozete drzati npr. naaaaa, paaa e’o tu. I onaj regulator okrene na 2 od mogucih 7!

Reko sta je sa klimom (klima uredno stoji, ali nema daljinskog). Kaze ne radi, ali ovdje nije toplo, samo drzite roletne spustene…

Nakon sat vremena se pojavi i kaze, ne mora bojler biti uvijek ukljucen, kad se jednom napuni, moze onda biti dva dana tople vode?!

Ja sve lagano, haj’ mubarek dani, reko ne treba se svadjat…

Ode on, ja uzmem mobitel, ukljucim klimu (valjda on misli da se klima moze ukljuciti samo njegovim daljinskim…), odvrnemo frizider na 7 i ukljucimo sva svjetra u kuci, zajedno sa bojlerom, grijalicom, punjacima mobitela, i tako…

Ostali otisli na plazu, a ja fino zaleg’o, da malo dusom dahnem, k’o pravi Bosanac, kad neko zvoni…. Otvorim ja onako bunovan, kad “gazda”… reko sta je sad? Kaze: pa ta sijalica u sobi, ne mora ona goriti po cijeli dan….

I ja ti njega onako pogledam… Mislim da covjek nikad brze nije trcao niz stepenice.

Nakon toga se vise nije pojavljivao.

Na kraju smo mu napisali nekoliko stvari, kao podsjetnik da smo mi iz civilizacije sa puno naprednijom tehnologijom od one koju nam je on prezentovao.

A i sex im je los vala.

Slike u prilogu:

Godisnji odmor

Razmisljao ja kako da metnem naslov, jer je bilo taaakkoo puno desavanja na godisnjem da sam komotno mogao napisati Dozivljaji macka Tose.

Obzirom da ipak ne planiram napisati vise o 1%, moze i ovaj.

Godisnji je poceo svadjama sa jednom vjesticom, nikako da se usaglasimo sta ja mislim, sta ona misli, pa smo na kraju mislili da smo se posvadjali a ustvari nismo nego smo se samo “nesporazumjeli” i dzaba sam samo bio zivcan prvih dana godisnjeg.

Mada ja i dalje smatram da sam ja upravu, ali necu joj vala to vise govoriti, zavrseno je kako je zavrseno, nesporazumom, mada se haman nesporazum i dalje nastavlja eksternom komunikacijom, za koju ja ne znam haha

Tako je to onaj prelazni period izmedju posla i godisnjeg kad tek odes, kasnije kad se ufuras u godisnji, bude lakse.

Uspio sam jesti najbolji  homemade ROSTILJ ever, znaci, ili sam ja bio raspolozen za jesti, ili je onaj rostilj olicenje perfekcije. Teletina, cevapi, tikvice, sa nekakvom cudnom salatom je bilo bas ono sto mi je trebalo da se malo dohavizam.

Ugl pricam vam veceras o tome.

Dovidjenja, prijatno.

Razbicu staklo, spaliti platno i nikad vise necu slikati.

Nisam cak ni ustao na lijevu, a ipak je bezveze.

 

Imao bih puno toga reci i napisati, ali koja svrha?

Nista necu dobiti, kao ni bezbroj puta prije.

 

Vjerovatno nije uredu presutiti i ici dalje, ali nekako je najjednostavnije.

 

Nekad sam volio od komadica necega praviti slike i druge stvari, sad je to previse komplikovano i zahtjeva previse zivaca, kojih je sve manje i manje.

Ionako je nemoguce napraviti pravu sliku a da svi budu zadovoljni.

 

Nekad napisem ponesto, pitam se, pazim na detalje,… A kad skontam, ni sam ne znam zasto to radim.

 

Lahko je kad imas jasnu sliku kako bi nesto trebalo izgledati, ali kad je slika previse mutna, skroz nesigurna i nestabilna, da bi se uopce isplatilo nesto reci, a kamo li uraditi, djeluje jednostavnije ubaciti CD, zatvoriti oci i otici na Alasku, na vrh Himalaja, u tisinu pustinje, u beskraj svemira, u…

 

Ma jebi ga.

 

Gledam sliku, pa zatvorim oci…

 

I napravim beduinski sator, indijanski vigvam, eskimski iglo, bosansku kucu,… 

 

I opet nesto fali.

Ma kako!

 

Razbicu staklo, spaliti platno i nikad vise necu slikati.

 

Ceranska Grofica

Jednog ljetnjeg dana sam imao cast, da u sadrvanu ispred kuce ugostim knjizevnika Isnama Taljica, i kapetana Semsu Salihovica, jednog od komadanata odbrane Cerske, Nove Kasabe i Konjević Polja..

Popismo kahvu, a Isnam kaze kako su se zaturili nasi adeti kahvenisanja, i  kako se nekad u Bosnu dolazilo mahsuz iz te Evrope, zbog onog istilaha prilikom jela, ili aksamluka “na Ilidzi, pokraj Sarajeva”…

Upravu je Isnam.

Tako nekako poce prica o jednoj grofici, iz Rusije.

 

Njena biografija je meni jako interesanta. Kad sam bio mali, slusao sam razne price o njoj. Znam da se narod prema njoj odnosio sa postovanjem. Ne onim evropskim postovanjem, da se pred plemstvom na koljena pada, nego po bosanski, postovanje prema insanu, robu Bozijem, ali nekome ko je to postovanje zasluzio svojom ophodnjom i komunikacijom sa narodom.

Recimo, moju nanu je naucila citati i pisati cirilicu i latinicu, a nana je vec znala bosancicu, tako da je nana znala tri pisma, sto je u jednu ruku zanimljivo, obzirom da je u to vrijeme rijetko ko uopce bio pismen.

Za vrijeme prvog svjetskog rata, neki  Mumin Dervisevic iz zaseoka Cosici u Cerskoj, tadasnji austrougarski vojnik, biva zarobljen od strane ruske carske armije. Rat se zavrsio, a Mumin oslobodjen. Ipak, ostade neko vrijeme radeci u Moskvi, kao brico.

 

Ne zna se tacno kako je naociti Mumin upoznao lijepu rusku groficu Jevdokiju, sta joj je sve obecao, i kako je uspio dovesti u Kraljevinu Jugoslaviju, ali je ostalo puno dokumenata nakon sto su ruske vlasti saznale za Muminovo i Jevdokijino vjencanje.

Upucivani su dopisi vladi Kraljevine Jugoslavije, protestne note ambasadi u Moskvi, slani izaslanici ruskog plemstva…. groficu nisu uspjeli vratiti nazad u Rusiju.

Na sastanku ruskih i jugoslovenskih prestavnika, posljedni koji je odrzan, ruski diplomata je uputio direktno pitanje grofici Jevdokiji… ZASTO, GROFICE, ZIVITE U BIJEDI BOSANSKE ZABITI, A CARSKA RUSIJA VAM NUDI SLUGE I DVORCE?

a grofica kaze: BOSNA JE MUMINOVA ZEMLJA, JA SAM MUMINOVA ZENA, JA MUMINA VOLIM, I CIJELA CARSKA RUSIJA GA ZAMIJENITI NE MOZE.

 

Komunikacija izmedju grofice Jevdokije i njene familije u Rusiji je ipak trajala do kraja njenog zivota, o cemu svjedoci puno pisama sacuvanih u opcinskoj arhivi u Vlasenici.

Mnogo puta su je nagovarali da se vrati, pogotovo nakon sto je Mumin umro, sto je ona uporno odbijala, kako kaze da joj Bejtu (njena kcerka) Rusija ne pokvari. Ta prica me uvijek dojmila kad sam bio mali, a veceras jos vise, jer danas na svijet gledam sasvim drugim ocima.

 

 

Grofica Jevdokija, ili kako je sama sebe nazvala, Fatima Dervisevic (vlasti u Jugoslaviji joj nikad nisu dozvolili promjenu imena i prezimena, bez obzira na vjencanje sa Muminom) je umrla i ukopana u mjesnom groblju u Cerskoj, a njen grob u meni uvijek budi neku vrstu strahopostovanja… cak i danas, nakon toliko godina….