Cigarete

U rukama mi je samoca.

Dusa mi je crna.

U ocima nista.

Bila je jedna frekfencija, 612 cini mi se. A na cosku Inter. Tamo Safak i Erdoğan. Uvijek sam nekako imao rasporedjeno vrijeme. Iako je najcesce bilo 20:41.

Kad je sat pokazivao 01:15 bilo je vrijeme za famoznih 612. Dopiralo je kao iz dubine svemira. Tad sam vjerovao u vanzemaljce. I u svasta nesta.

Do 01:15 se Erdoğan smjeskao dolarima. A Safak je volio Kıs günesi. I ja sam.

Volio sam i ovu sto plese na ovom videu.

I sjecam se kad je Miralem pitao kolika je plata. Anes mu je rekao u lirama. On je trazio da se to preracuna u pive. Nije bio alkoholicar, ali je tako puno lakse racunao.

I jos mi je nesto ostalo u sjecanju. To je Mavi boncuk. Od Didem. Imala je frckavu kosu. Kasnije je napravila tetovazu na ledjima. Tako je sve i pocelo,

Elena Aleksandrovna je bila iz Rusije. Znala samo par rijeci turskog. Na ispitu je imala suknjicu kratku do bola. I nekakvu krpicu koju je samo ona zvala bluzom. Dobila je 97 od mogucih 100 poena na ispitu. A u komisiji je bilo 4 profesorice i jedan profesor.

A bolje meni ide kineski, nego njoj turski.

Deedra je bila tipicna bogatasica iz USA. Imala je svog sofera. Vozala se u Jaguaru. I ona je nosila kratke suknjice do bola. Zvao sam je abla. Svo slobodno vrijeme je obicno provodila kod mene. Htjela je da nauci njemacki.

Kad nismo ucili njemacki, pricali smo o Floridi. Ponekad o Bosni. Ali bismo brzo zasutili kad dodjemo do Balkana.

Bio je i Noor Ideen, iz Palestine. Jos uvijek imam negdje pola novcanice od jednog dolara. U to vrijeme je bio fol prepoloviti novcanicu i svako zadrzi po jedan dio. Noor je bio faca u nauci. Kad smo se rastali ocekivao je odgovor sa MIT, cuo sam da je dobio stipendiju. Nadam se da je postao veeellliikkii naucnik 🙂

Cudan je taj zivotni put.

Upoznas ljude, koje ni sanjao nisi da ces upoznati.

I sto je jos zanimljivije, zapamtis ih, a i oni tebe zapamte.

Ima ljudi koji se promijene, ali ima ih koji uvijek ostanu isti, jednostavni i druzeljubivi, svejedno koliko su uspjeli u zivotu.

Ja sam imao nekakvo zanimljivo drustvo

Niko od nas nije postao nedostupan.

 

 

Wtf

Najveća uvreda za modernu, samostalnu, samosvjesnu, emancipiranu ženu
je kad ju muškarac gleda kao sexualni objekt.
Jedina uvreda veća od toga je
kada ju muškarac ne gleda tako.

Mudrosti o pusenju

DANILO KIŠ: To vam je, gospođo, jedina stvar na svijetu koja se isplati. Pušenje.

TOMAS MAN: Ne razumijem kako neko može da ne puši – on se takoreći lišava onog što je najbolje u životu (…) Dan bez duhana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih izjutra morao reći: ‘Danas nema pušenja’, ne bih imao hrabrosti da ustanem. Ostao bih u krevetu.

IVO ANDRIĆ: Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čovjeku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svetlila ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvijek isti ali i uvijek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hljeb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole.

BELA HAMVAS: Jelo je tjelesni čin, pijenje duševni, a pušenje duhovni čin. Uvijek treba započeti s jelom, završiti dimom.

EMIL CIORAN: A ako je bilo vrijeme kad sam bio ljubomoran na one egipatske monahe koji su kopali svoje grobnice da bi u njih lili suze, ja ću sad iskopati svoju i puštati da u nju padaju jedino opušci.

RA: Pare, zene i cigare, tri stvari bez kojih zivot bude dosadan

Pisci i pjesnici, ispod dudova proslosti (Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,…)

Ovi sa sela vjerovatno znaju sta je dud, ovi iz grada su to makar vidjeli u emisiji “Znanje i imanje”. Uglavnom, izgleda kao minijaturno grozdje u minijaturnim grozdovima.

Moja  tetka je pored kuce imala dva duda, jedan crni i jedan bijeli.

Uf kad se sjetim belaja zbog fleka po majicama sto se nisu mogle oprati i galame zbog polomljenih grana kad nam je bilo mrsko brati jedan po jedan, pa odlomimo granu i fino ispod stabla ceifimo…

Sinoc kad sam gledao utakmicu, naumpade mi jedan igrac, Dudic, i kako sam ja kao dijete imao razlicite zamisli sta znaci koja rijec ili kako neko izgleda.

Ne’am pojma sto sam ja prezime Dudic povezao sa dudom, uglavnom, sve dok nisam vidio na TVu kako Dudic izgleda, ja sam ga zamisljao kao grozd sa nogama kako  trci za Hloptom.

Imao sam nekakve srece sto je moj babo poznavao puno interesantnih ljudi s kojima se druzio i koji su dolazili u nasu kucu, pa sam za neke rijeci i termine koje sam cuo mogao pitati te ljude, da ne dosadjujem babi svakodnevno. Tad nije bilo interneta, znate.

Uglavnom, Bajro Perva je bio prvi pisac kojeg sam upoznao kad sam bio dijete. Prvo mi je bilo superzanimljivo sto sam upoznao PISCA, hej. Nije da se to desavalo bas svakodnevno. Pisci su za mene u to vrijeme bili nesto poput visih bica, blehno sam u njega k’o u cudo.

Njega sam pitao za Crnu Goru, kako to izgleda, sta li je to, jer je u mojoj glavi  izgledala kao mracna, beskonacna planina puna tamnih kreatura koje jedu malu djecu sto ih zamisljaju.

On mi nimalo nije razbio iluziju, nego je kreaturama dodao vampire, Minotaura, vukodlake i tako te nove materijale za beskonacnu mastu u debeloj hladovini crnog ili bijelog duda, zavisi na koju sam nogu ustao taj dan.

Nekad prosle godine isao sam s Bajrom u Cersku, on je pisao neki tekst, i kazem ja njemu to tako, kako sam ga nekad davno pitao, a on gleda blijedo u mene, pa sam se ja odvalio smijati, reko vidi sta ja covjeku pricam c c  c cc. Ja zaboravio da vise nisam dijete.

Drugi pisac koji je cesto dolazio kod nas kuci je bio babin dugogodisnji prijatelj Isnam Taljic, koji je, za razliku od Bajre imao skroz drukciji pristup mojoj masti, tako da sam u pocetku bio potpuno zbunjen piscima, nisu svi izgledali kao u knjigama i mojim zamisljenim likovima. Kako god, od Isnama sam naucio da se knjige ne pisu samo za djecu, nego da postoje i knjige za odrasle, sto je za mene bilo potpuno novo. Isnam mi je pricao pricu o mom dedi, koji je tad bio ziv, ali sam ga kasnije gledao skroz drugim ocima i on je za mene postao ziva legenda.

To su bila dva pisca koja su obiljezila moje djetinjstvo, pokazali mi da se ne trebam plasiti strasnih likova nego ih istrazivati i traziti nacin kako da ih pobijedim, ako su zli, i kako da im postanem prijatelj, ako su dobri.

Treci pisac koji je nekako obiljezio moj zivot je rahmetli Nedzad Ibrisimovic. Njega sam upoznao kad sam tek poceo raditi i bio je jedan od prvih klijenata za kojeg sam bio zaduzen.

Kad sam procitao ime na licnoj karti, ustao sam na noge a da uopce nisam bio svjestan toga.

Vratile su se slike iz djetinjstva i postovanje koje sam osjecao prema piscima i njihovim cudima koja rade sa perom, i sav sretan sto imam priliku uopce razgovarati s njim, pozvao ga na kafu u seficinu kancelariju. Dok je sefica zbunjeno izlazila iz kancelarije, Nedzad je poceo pjevusiti “Oci moje, kletvom bih vas kleo”, a ja sam oblijetao oko njega k’o kakvo dijete oko stola sa igrackama.

I prvo pitanje sto mi postavi bilo je: A ciji si ti, ko ti je babo?

Reko tako i tako…

Oooo, kaze on, ako imas djelic svog oca u sebi, ti i ja cemo imati puno zanimljivih tema za razgovor, a da nisu vezane za tvoj posao. Tvoj babo je dobar prema ljudima, za svakog nadje vremena i prema svakom se pazljivo odnosi, rijetko je to u danasnjem svijetu. Mozete zamisliti moj ponos u tom trenutku…

I tako, kad god bi dosao, kahva je bila obavezna, sevdalinka tradicija, a razgovor o nevjerovatnim temama mehlem za dusu i osvjezenje za srce.

Kasnije sam razmisljao o tome, lahko je meni, kad imam onakvog babu. Lahko je meni kad imam takvog babu pa ga prijateljem zovu Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,… A moj babo nije cak ni pjesnik ni pisac.

Stvarno je lahko kad imas roditelje poput mojih. Zivot, koliko god da je nekad tezak i okrutan, uz prave roditelje bude samo istrazivanje, prepreke budu poticaj a ne katastrofa, losi dani budu motiv a ne depresija, a za sve ostalo, tu su babini prijatelji, a tvoji uzori.

Ovi sto su im babo i mama uzor u zivotu, njihov oslonac i njihova podrska za sve s cim se ljudsko bice moze susresti, preskocice ovo “lahko je vama”, shvatice me i skocice iza kompjutera ovog momenta, zagrliti ih i  poljubiti, nazvati ih i popricati, ako su jos tu…