Tajna

U Istocnoj Bosni, nekad oko 1910 godine, zivjela je jedna djevojka.  Jako lijepa i obrazovana (u to vrijeme obrazovane djevojke su bile prava rijetkost). Poticala je iz familije za koju se znalo u cijeloj Bosni. Begovske familije. Prosaca naravno nije nedostajalo. Njen otac je bio jako strog covjek, ipak nije htio da joj naredi za koga ce se udati. Htio je da cuje njenu zelju.

U to vrijeme je naisao bekrija iz susjednog gradica, koji usput volio i casici dno vidjeti. Kako je nagovorio djevojku da krene s njim niko ne zna. Otisla je ne pitavsi oca za misljenje.

 

Rekoh, bila je iz fine familije. A bekrija je pio. I udarao. Nije birao ni mjesto, ni vrijeme. Bilo je stid komsiluka. Na oca je cesto mislila. Nenaviknuta na to, htjela je kuci. Ali se sjetila sta je uradila. Otisla je, ne samo bez dozvole, nego i bez ikakvog pitanja.

Bila je u poodmakloj trudnoci. jednu noc bekrija je previse pio. Jos s vrata je poceo udarati. Pala je u nesvjest. Kad se probudila, oko nje je bilo puno komsinica koje su plakale. Brzo je shvatila da je ostala bez nerodjenog djeteta.

 

Kad se pridigla iz postelje, spakovala je svoje stvari i rekla da ide kuci. Dok je hodala, opet se sjetila kako je otisla do kuce.

Stala je na most i skocila u ledenu Drinu.

Ljudi pricaju da su taj dan talasi Drine bili preko metar visoki.

https://www.youtube.com/watch?v=vWrSg2KKlp8

Begov han

On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.

Sabah je, zima 1885. kada Ahmet, jedan od dvojice braće, begovih najamnika, zakuca begu na vrata.

”Sabah hajrula, beže, ne bih te bizuhurio Allaha mi, al’ neki austrijanac, Johan Hanke veli da se zove, doš’o maksuz iz Sarajeva i kaže da ti je haberio da će doć’.”

”Znam, zovni ga.”

Johan Hanke, za njega će se čuti nešto malo kasnije, kada prvi tramvaj prođe Sarajevom a on tramvajdžija bude, poslat je iz Sarajeva da od našeg bega kupi najboljeg konja u Bosni, bijelca begovog, ponos begov. Za pet stotina krajcera, to je u to doba bila lijepa para, beg je sarajevskom poglavarstvu prodao bijelog konja koji će, upregnut u prvi evropski vagon-tramvaj, zauzeti važno mjesto u historiji javnog prijevoza.

Noć je, zima 1885. kada Ahmet sa jacije svrati u kahvanu i zateče bega kako šenluči.

”Beže, kad si naumio isplatiti brata i mene?” Pitao je Ahmet bega, gledajući ga kako pazar na rakiju i rospije rasipa.

”Sikter, fukaro bosanska.”

”Kako si kren’o, Boga mi beže, za noć ćeš proćerdati i konja, ništa ti ostat’ neće.”

”Ama, sikter rek’o sam. Šta neće? Eno hana… Koliko para imaš uza se?”

”Nemam, beže, u džamiji sam bio, nisam ponio…”

”Donesi pare, onoliko koliko imaš, i pazarićemo. Vi meni pare i nadnice, a ja vama han.”

”Zar han, beže?”

”Han!”

Ahmet je zadihan i crven u licu banuo bratu Mehi u sobu i probudio ga. Meho se, iza sna, ibretio gledajući brata u bunilu k’o da je na sihir nagazio.

”Han, Meho! Han. Begov han.”

”Ama, kakav han, šta ti je, saberi se.”

”Han!!! Beg će nam prodati han. Odnijeću mu sve ovo para što smo do sada uštedili.” Ahmet je pod dušekom napipao kesu.

Meho, onako u pelengaćama, pođe s bratom do kahvane. Tamo begu dadoše pare i to i bi.

”I neka se zna,” zagalamio je beg da ga cijela kahvana čuje, ”ova dva ugursuza su bega služila!!!”

”Bega nad begovima.” Složio se Meho, misleći da sanja.

U neka doba, u spomenutoj kahvani pjevajka je uz harmoniku pjevala pjesmu o nekom mladom begu Ibrahimu. Stari Ibro, pijanac, u trenutku bistre svijesti obratio se begu.

”E moj beže… Da si bogdo i ti, k’o i svi tvoji, u Stambol otiš’o kad je trebalo. Vidi te sad. Niđe ništa nejmaš.”

”Kako? Šta? Oni nemaju, ja imam!” Galamio je beg, da ga otac, seste i zetovi u Stambolu mogu čuti. ”Imam!!! Imam vatan!!! Vatan!!!” stiskao je beg podignutu šaku, baš k’o da u njoj cijelu Bosnu drži i boji se da će mu iscurit’.

Pred zoru, naš beg je naslonio glavu na sto da malo odahne i tako izdahn’o… Rahmet mu duši.

 

U taj zeman, kuće su pravili tako da se i kuća sa vlasnikom mogla, zlu ne trebalo, preseliti. Takve japije je bio i han koji su Ahmet i Meho, dva brata težaka, kupili od bega. Do pola u kamenu, od pola u šeperu. Zato neka ne čudi informacija da su braća han premjestila iz Humaka kod Gradačca u Špionicu kod Srebrenika. Našlo se tamo dulum dva djedovine, kraj rijeke Tinje, gdje su han smjestili i gdje se han i danas dan nalazi.

Ne zna se kako su Ahmet i Meho, nepismeni, došli na ideju da se počnu baviti trgovinom, ali se ideja sama od sebe pokazala dobrom. Poklopilo se vrijeme, kada im se siromašan, mlad i pismen arnaut ponudio da radi kod njih, i prostor, kada se han našao na raskršću odjednom važnih puteva prema Brčkom, Gradačcu i Tuzli. Posao je išao k’o po loju. Za godinu-dvije, dva brata Ahmet i Meho bili su dobro stojeći, u najmanju ruku. A bilo je i onih koji su pričali da su se obogatili toliko da su postali najimućniji ljudi u kraju.

Ahmet se oženio. Rodilo mu se dvoje djece, sin Alija i kći Rasema. Alija je bio inteligentno dijete, odmalehna je pokazivao dar za trgovinu. Ali k’o da mu se u glavu prelilo i Rasemine pameti, ili su curicu neke oči urokljivo pogledale, helem, Rasema se izrasla kao stasita, garava djevojka, ali Bože mi oprosti, maloumna. Aliju su upisali u medresu.

Meho, neuk al’ lijep, zgodan insan, a uz to i bogat, nikada se nije ženio. Sve zbog njegovog Sarajeva. Bio je petak, srpnja 1914. kada je posjetio bratića Aliju i odnio mu pare u medresu. Kasnije je u Gazi Ferhat-begovoj džamiji klanjao džumu namaz. Iz džamije se uputio u hotel Evropa gdje je te iste noći nastupala pjevačica u koju se Meho zagled’o na prvi pogled. Sutradan ujutro ju je pozvao na šetnju kroz Sarajevo. Djevojka je pristala. Na ulicama se nalazilo mnoštvo naroda. Zastali su da djevojka mahne nekom nadvojvodi i njegovoj ženi koje su vozili u crnom automobilu. U trenutku kada je kolona od tri auta, sa pomenutim crnim automobilom u sredini, prolazila pored Mehe i njegove izabranice, neki čovjek, ispostaviće se da se zove Nedeljko Čubrinović, bacio je bombu koja je oštetila zadnji automobil u koloni i ranila nekoliko ljudi iz mase, među njima i Mehinu ljubav. Meho joj je tu noć odnio cvijeće u bolnicu. Sutradan ujutro je podlegla. Meho je rek’o da će se oženiti ako se nađe ljepša od nje. Nije se našla…

 

Rasemu su, u njenoj četrnaestoj, pred hodžom udali za najstarijeg sina iz kuće Alibegovića. Sa Rasemom je u kuću Alibegovića ušao i pogolem miraz, dijelom što je mlada iz bogate kuće, a opet dijelom zbog njenih epizoda u kojima nije baš sva svoja. Uglavnom obje familije su se zaklele na vječnu šutnju, jedni su čuvali sramotu drugih da su iz kuće dali mutavu mladu, a drugi su čuvali sramotu prvih da su mutavu mladu u kuću primili. Ali tu je ujdurmu batalila sama Rasema.

Prvi put su je pušćali kada je komšiluku ispričala da Alibegovići deset koljena unazad k’o biva nisu Alibegovići, nego su, da Bog sačuva i sakloni, njihova tijela naselila nekakva jednooka zelena stvorenja koja se lažno predstavljaju k’o oni.

Drugi put su je pustili kada je u po noći nestala iz kuće, pa su je sabahile našli izbezumljenu u žitu koje je haman svu noć gazila i valjala. Šteta se mogla vidjeti čak sa Golog brda na Majevici. Ljudi koji su se zatekli na Majevici pa to svojim očima gledali, pričali su da jedno žensko, pa još i mutavo, nikako za jednu noć samo nije moglo načiniti onako pravilne krugove u žitu Alibegovića.

Treći put, kada se Rasema šerijatski i zauvijek vratila ocu i materi, pričala je kako na hiljadu mjesta na dunjaluku žive i množe se onakvi isti Alibegovići i kane, valjda kada se namnože u tolikom broju, okrenuti se i protiv Svemogućeg Boga.

Alija se iz Sarajeva vratio za vrijeme drugog Raseminog pušćanja. Oholost i pohlepa, dvije ružne i crne osobine su se za vrijeme medrese sparile i toliko nakotile u njemu, da ga otac, mater, amidža i sestra nisu mogli prepoznat’.

-Prvo što je uradio, otjerao je arnauta koji je godinama vodio porodične poslove. Nije ga ni isplatio. Ubogom je mladiću Meho dao izvjesnu svotu novca, i to krišom da mladi Alija ne sazna za to.

-Zatim je sve poslove preuzeo na sebe. Svojom bahatošću uspio je ono što svojom ludošću nije uspjela Rasema: i oca i mater je u mezar otjerao. Ahmet je prvo skren’o s pameti i htio han zapaliti, pa se onda objesio u sobi u kojoj su ga držali zatvorenog. Od tuge i žalosti za voljenim insanom umrla mu je i žena.

-Onda je jedno jutro u trgovinu pozvao amidžu Mehu.

”Slušaj amidža. Nema druge nego da se dijelimo. Ne mislim ja tebe izdržavat dok si živ.”

”Dobro, sine. Ako nema druge, onda… Dijeli.”

Alija je na tezgi napravio dvije gomile od štofa, basme, soli, suhih šljiva, fenjera i ostale kojekakve robe.

”Biraj amidža. Koju god hoćeš gomilu.”

”A pare? Gdje su pare?”

”Nejma para.”

”Kako nejma? Gdje su srebrenjaci? Ja i rahmetli ti otac smo u prazne platnene vreće od soli namećali stotine i stotine srebrenjaka. On ih je nosio gore u sobu.”

”Kažem nejma.”

Meho je obje gomile robe poizbacivao kroz prozore. Prije nego što je zauvijek napustio han i imanje prokleo je čitav svoj rod:

”Slušaj derane. Ti i ja to možda nećemo doživit’, al’ po ovom imanju će se tuđe kobile placat’.”

Kasnije su ljudi pričali da su Mehu viđali po ciganskim čergama čak u Vojvodini. Ali im se nije odazivao kad su ga zvali po imenu, pa su možda ti ljudi i pogriješili…

-U narednih dvadesetak godina, stekao je toliko imanje da je sigurno postao najbogatiji čovjek u Bosni. Njegova zemlja prostirala se od Špionice do Ormanice. Za zlato se samo nagađalo koliko ga je u njegovim odajama, srebra je imao još duplo više. I čitavo to bogatstvo se svakodnevno duplalo, za što se Alija služio svakakvim marifetlucima. Da spomenem da je, još dok je u Sarajevu medresu pohađao, od sarajveskih jalijaša pokupio sve tajne u kartanju. Pa je u hanu otvorio kahvanu. Znalo se desiti da opije čovjeka pa mu za noć na kartama odnese svu njegovu zemlju koja je, zahvaljujući vezama koje je parom stekao, do ujutru već bila prevedena. Imao je ljude koji su u njegove štale dotjerivali stoku na kartama dobivenu od kakvog ubogog seljaka. Nije se Alija obazirao ni na gladnu i slinavu dječurliju koja je plakala, ni na žene koje su proklinjale i njega i muževe.

-Pet je žena promijenio, ali ni jedna od njih da začne. Onda je, donešena vihorom rata, u han ušla ciganka koja mu je kazala da postoji način kako da žensko začne njegovo dijete.

”Daj ženi da u onu svoju stvar ulije tvoju spermu i krv kakvog novorođenčeta. Tako će zatrudnit’.”

Ne zna se je li poslušao ciganku, ali mu je šesta žena 1942. rodila blizance. Jednom dade ime Orhan a drugom Suljo. Pet dana i pet noći se nije trijeznio i sve je ponavljao jednu te istu rečenicu:

”Eto amidža, je li jača riječ najamnika Mehe ili age Alijage?” Od tada ga i prozvaše Alijaga…

 

1967. godine Suljo je doktorirao, pa se potom zaposlio na Sarajevskom univerzitetu. Alijaga mu je kupio novog, crnog mercedesa u kakvom su Tita vozali. Suljo je izrastao u sitnog, tihog i povučenog momka. U svemu je bio dobar, čega god taj da se prihvati, to na hair izađe. Od svih vrlina koje je imao, a bilo ih je mnogo, jedna se u tolikoj mjeri isticala da se u mahanu preturila. Imao je tu neku patološku sklonost ka štednji. Nije njemu bilo toliko mrsko trošit’, koliko ga je sama pomisao da neko zarađuje na njemu dovodila do ludila. Jeo je jednom u tri dana, nosio se k’o kakav prosjak, sam se uvijek šišao i brijao, a kada mu je otac kupio tog mercedesa, tri mjeseca je bio depresivan jer je neki švabo nadnicu zarađivao kuckajući i deverajući nešto oko tih kola. Kola su trošak, smatrao je i ni jednom ih nije registrov’o ili, ne d’o Bog, u njih goriva nasuo.

Ali je zato Orhan bio sušta suprotnost. Završio je, i to zahvaljujući babinim vezama, tek srednju trgovačku i više nije htio ni da čuje za školu. Galamdžija, k’o od brda odvaljen, uvijek veseo, onako pun sebe, a tek što je troškali bio. Gazde, konobari, muzičari, rospije i besposličari ruke su trljali kad ga vide u kahvanu da ulazi. Nije bilo ljepšeg, jačeg ni mudrijeg od njega, ali je on i tu mudrost i snagu koristio samo da se pokazuje. Znao je sastave svih poznatih i nepoznatih timova iz svih sportova, odnekud je naučio i nazive američkih državica, nije bilo sevdalinke a da je nije znao napamet, po sahat vremena je citirao Marksa. I um da caruje, a i snagu da klade valja je imao. Jedan Čustić je važio za najačeg čovjeka, šest je vreća cementa mogao nositi na leđima. Orhanu su, kad je čuo za to, na leđa natovarili osam. I nosio ih je.

Sada, zamislite netrpeljivost između ta dva brata. Alijaga ih je obojicu volio podjednako, ali je obećao tri frtalja imanja onome ko se prvi od njih oženi. To ni jednom nije padalo na pamet, iako je Alijaga kumio i molio. Orhan je ionako imao svaku koju je poželio, a Sulji se povraćalo od pomisli da hrani tuđa usta. Tako je Alijagu zatekla smrt, a da ne dočeka da mu se unučići igraju na avliji.

Poslije očeve smrti, Suljo je zatražio i dobio premještaj na Tuzlanski univerzitet. Da bude bliže imanju. Kupio je sedam krava i svako jutro ih muz’o i mlijeko nosio u zadrugu na otkup. Brao je šljive, pekao i prodavao rakiju. Narod se čudio, čovjek ima zlata da može kupiti šta mu duša poželi, a on muze krave i vraćajući se s posla, iz autobusa ide pravo na njivu.

Orhan je trošio i trošio. A i pomagao je svakome, nije gledao radi li se o znancu ili neznancu, o komšiji ili putujućem ciganu kojeg više nikada neće sresti. Živio je od danas do sutra. I napokon se umorio od plahog života. Kurve i piće, kako mu je Suljo govorio, došle su mu glave.

”To dvoje mi nije došlo glave, da si mi ti zdrav i živ. To dvoje iz moje glave nije nikada ni izišlo.” Odgovarao je bratu.

Fasov’o je sifilis, pa onda i šećer. I živci su mu skroz popustili, što zbog bolesti, što zbog sve češćeg Suljinog prigovaranja, a što zbog lude tetke Raseme koju je sad mor’o češće gledat’, jer je bio prikovan za postelju.

Znalo se da to tako neće potrajati. Svađe su bivale sve gore i gore. Suljo mu je za sve prigovarao. Rasema ga je pazila, ali i izluđivala. Jedna od najgorih svađa, izbila je zato što jedno jutro Orhan nije mog’o durat bolova, pa je sa kućnog telefona koji se vodio na Sulji zvao poštu i poručio da mu pošalju hitnu sa inzulinom. Taj mjesec se Suljo prvo pojavio u pošti.

”Kakav je ovo račun?” Cifra je iznosila dva dinara i četrdeset para, koliko je, radi poređenja, iznosila vrijednost dvije kutije šibica.

”Orhan je jednom zvao, bolilo ga.”

”Svaki dan mu hitna ionako dolazi, zar nije mog’o osaburit’?”

”Eto, haman nije.” U pošti kažu da je to jedini poziv ikada upućen sa Suljinog broja.

Bilo je poslijepodne, kada se Suljo vratio s posla. Nije ni kaput skinuo, s vrata je počeo Orhanu prigovarati zbog Bog zna čega. Orhan je imao napunjenu dvocijevku i upucao ga je. Rasema je čula pucanj i dotrčala u sobu. Ubio je i nju. Došla je milicija i odvela ga u bolnicu. Svi su bili pažljivi prema njemu, jer je valjao gotovo svakome ko ga je poznavao. Ali je njegova odluka bila jača od njihovog nagovaranja.

”Jok. Neću više primati inzulin.”

”Orhane dragi, pašćeš u komu i umrijeti.”

”To i hoću.”

Tako je i bilo. Nakon tri dana je umro…

Imanje je uglavnom propalo. Većina blaga nije nikada pronađena. A opet, od onoga što je ostalo, imalo je šta naslijediti i šesnaesto koljeno rodbine koja se niotkud pojavila… Han je, eno ga, čitav, ali u njemu već odavno niko ne živi. Neki hodža je prič’o kako sve ove ispričane nesreće imaju veze s hanom.

”Jedan kamen zazidan u taj han, veličine samo dječije šake, nije bio halal, braćo moja. I čuli ste kakve je to posljedice imalo. Pazite dobro šta jedete, gdje spavate i čime se oblačite, jer je istina ono što braća pravoslavci i kršćani kažu:

Đavo uvijek dođe po svoje.”

Bespotrebno

U posljednje vrijeme vidim  “problem” oko statusa sto je napisala neka zenska za burku, dildo i ne znam sta sve jos, a onda joj neki ljudi prijete – kako je treba ovo ili ono.

Who cares sta ona pise? I zasto bi se ti njoj fizicki osvetio zato sto ona pise? Preko fejsbuka? Sto se ne osvetis Ravnogorskom pokretu?

Ne voli burku, voli dildo, i sta sad s tim? Stvarno se treba sikirati oko takvih stvari? Stvarno, stvarno?

Kupi joj bolan dildo, lijepo ga upakuj, sa mašnicom i kakvom slatkom porukicom, nije ona relevantna da joj se prijeti.

Et’ da sam znao za ova prepucavanja ranije, ja bih joj kupio.

Mozda  zena samo trazi malo paznje, a vi k’o sirovine, bez imalo diplomatije i bez imalo razumijevanja udarili po njoj. I ne, ne salim se, ozbiljan sam.

Ne pricam samo o onom nesretnom momku sto preko fejsbuka poziva na ovo ili na ono, nego o komentarima na njen status. Svi bi provodili nekakvu silu, i nikako da dokucim ZASTO?

Lahko je ba po zenama preko fejsbuka…

Evo ja se ne slazem sa pisanjem Borisa Dezulovica jer daje netacne informacije, ali da bih ga trebao razbiti zbog toga… Ne vjerujem.

Definitivno postoji bolji nacin da se bori s takvim tekstovima bez razbijanja, upotrebe sile i tako tih reakcija koje su gotovo istovjetne navodima u tekstovima one cure i Borisa Dezulovica. Mozda niste svjesni da takvim komentarima u potpunosti dajete za pravo i njoj i Borisu? Da vam nacrtam?

Kad je bila ona frka oko karikatura prije nekoliko godina, razmisljao sam o svim onim silnim protestima, medijskoj paznji koja je “poklonjena” bradatim ljudima koji pale americke, danske, francuske i sve moguce zastave, i do danas nisam dokucio cemu sve to?

Sto li taj narod onako divljacki izgleda na TVu, zasto njima uopce smeta sto tamo neki Danac ili Francuz ili jevrej crta karikature?

Zasto nasjedaju na takve sitnice?

Zar je bas tako jednostavno manipulisati ljudima, tjerajuci ih da cine potpuno nelogicne stvari, koje nemaju smisla, niti donose ikakav pozitivan efekat?

Crta karikature, who cares?

Valjda je to za ocekivati? Naravno da ce Danac, jevrej ili Francuz crtati takve stvari. Necu valjda ja?

Ne vjerujem da je to neki egzistencijalni problem oko kojeg se treba zamarati.

Mislite da bi Poslanik, pored svega sta vam nedostaje, brinuo o tome sto ga neko crta? Mislite da ce vas Bog prozivati jer niste organizovali proteste sto Ga je neko nacrtao? Jasta, eto On nema pametnija posla….

On samo sjedi i gleda kad ce Ga ko nacrtati u Danskoj ili Francuskoj, i onda pazljivo prati reakcije iz Afganistana ili Iraka, pa ako ne bude protesta, namah ove sa Istoka baca u dzehennem, a ove za Zapada… nemam pojma sta njima radi, ali to nema smisla.

Znate li vi uopce koliko stvari treba popraviti prije nego sto dodjemo na temu karikatura, koristenja dilda u antidepresivne svrhe, paljenja zastava i vudu magije nad lutkama americkih predsjednika?

Pa da ste svi vi, sto ste izasli na proteste protiv karikatura ili ne znam ti cega, potrosili tu energiju da zasadite po jedno drvo, 100% sam siguran da bi i Bog i Poslanik bili zadovoljniji.

Zamislite pozivanje nekih tamo velikih muslimana iz zemalja koje su napali ameri i europljani na kontranapade po Europi i Americi, a  u njegovoj drzavi, u njegovoj ulici sjede isti ti europski i americki vojnici i igraju poker.

Idi brate rokni njih, izbaci ih iz svoje drzave, pa onda pozivaj na napade sirom dunjaluka. Ubijanje civila ti je hem zabranjeno po toj vjeri u ime koje pozivas na napade, hem samo stvara vece probleme.

On ti blizi, imas legitimno pravo da ga roknes, zauzeo ti tvoj kvart,… ali neee, lakse je snimiti video sa pratecim dekoracijama…

Joj joj, sta su vam ti mediji uradili… igrate igru tacno onako kako zele, pisete ono sto zele, izlazite pred kamere tacno onako kako oni to zele, i pri tom mislite da radite pravu stvar…

Odranije poznat policiji

Svaki put kad se nesto desi u Sarajevu, poput ubistva dvije studentice, ili prije dvije godine Have Dovadzije, ili bilo kojeg drugog kriminalnog djela, mediji odmah krenu na MUP KS, a internet narod za njima, k’o idioti.

U slijedecem momentu se vec prica o nesposobnosti policije, korumpiranosti, popustljivosti prema tatinim i babinim sinovima, visini i debljini, boji koze, nacionalnosti, Irfanu Neficu, komesaru, ministru….

Jer narodu je lakse optuziti policiju, nego priznati da je on glup jer olahko povjeruje novinarima, koji su najkorumpiraniji i najnesposobniji ljudi u drzavi, cast izuzecima, naravno.

Nesposobniji, neobrazovaniji i korumpiraniji su cak i od politicara, tako da jedinicu mjere nesposobnosti i korumpiranosti trebamo napraviti upravo po novinarima, pa politicarima, pravosudju, tuzilastvu, pa tek onda mozda po policiji.

Za sire narodne mase vec znamo da su priglupe, tako da imamo uvrnutu situaciju da se recenica “odranije poznat policiji” predstavlja kao glavni dokaz o korumpiranosti i nesposobnosti policije.

E pa dragi moji glupani, ta recenica dokazuje upravo suprotno.

Kad si poznat policiji, to znaci da si privodjen, imas dosje, zatvaran, i policija zna sve o tebi sto treba znati.

I to je posao policije. Nakon toga je tacka.

Mozda neko smisljeno potkopava autoritet policije, skrece paznju sa stvarnih gresaka u sistemu?

Policija nije tuzilac, ne donosi zakone, pogotovo se ne bavi pravosudnim detaljima.

Gledajući svoje vlastito iskustvo, policija KS je izuzetna u obavljanju svog posla, gledajuci na materijalno tehnicka sredstva koja im dajemo.

Uvijek mi uredno napisu kaznu, za gotovo svaki prekrsaj. I to je njihov posao. Da li cu ja platiti tu kaznu, ili cu skupljati 44.000,00KM kazne, kao sto smo nedavno saznali da postoje ljudi koji imaju toliko kazne, je najmanje policijski posao. Ako neko ima 44.000,00KM kazne, znaci da policija RADI svoj posao. Sta je tu tesko za skontati majku mu??

NAPLATA NIJE posao policije!

Postoje policajci koji ne rade svoj posao, ali to je kao i u svakom drugom poslu, mali dio, zanemariv, jer broj hapsenja i izricanja kazni povratnicima, dokazuje da nisu svi korumpirani niti nesposobni, inace ovaj ne bi bio odranije poznat policiji, nego bi bio neko sa cistim dosjeom.

Kad su mi ukrali auto, policija je pocinitelja uhvatila u roku odmah. I to je policijski posao. To sto je lopov pusten par sati nakon toga NIJE policijski posao.

Jucerasni pozivi na prosvjed ispred MUPa su toliko besmisleni, da se ja pocesto pitam da li ljudima u BiH fali pola mozga?

Sta ustvari MUP treba uraditi? Je li ona zivotinja ima dosje? IMA. Je li privodjen? JESTE. Jesu ga hapsili? JESU!

Po vasem zaostalom idiotskom medijski  kreiranom misljenju, sta je posao policije?

Slusajuci i citajuci medije neposredno nakon ubistva dvije studentice, stekao sam dojam da je MUP KS saucesnik u ubistvu, i jako me zanimalo zasto se stvara ta atmosfera?

Je li to plansko potkopavanje nekoga, plansko omalovazavanje policije putem korumpiranih medija, ili je to jednostavno zatucanost, bezobrazluk i nesposobnost ljudi koji rade u medijima?

Danas smo saznali da je MUP KS reagovao jako profesionalno, pronasao automobil u roku odmah, identificirali pocinioca, uputili obavjestenja relevantnim institucijama, odnosno kako narod kaze sve po PSu.

Propust, ili eventualno saucesnistvo granicne policije je nesto sasvim trece, a i granicna policija, sa svojim propustom ili saucesnistvom nije nesto puno zakomplikovala situaciju, obzirom da ce ona zivotinja biti brzo uhvacena, vjerujte.

Kretena Rastodera su uhvatili koliko brzo? I sta sad? Gdje je daljna odgovornost policije?

Sta cemo kad policija uhapsi, a uhapsice i ovog? Hocemo opet pred MUP protestvovati? Zasto tacno?

Zar vi stvarno ne shvatate da vas zakonodavci, tuzilastvo i pravosudje zajebavaju, i sve svaljuju na policiju, koja jedina od njih radi svoj posao?

Zar vi stvarno ne razumijete da se to radi putem medija, koji su jednim dijelom potplaceni i korumpirani, a drugim dijelom glupi i bezobrazni?

Naravno, uvijek postoje izuzeci, sad pricamo o vecini.

Zamislite, kad vas policija zaustavi i kazni, vi se bunite i kazete A STO NE HVATATE KRIMINALCE?

Hvataju, ljudi, hvataju, svakodnevno, i lopove i kriminalce i ubice i dilere i….

I to su ovlasti policije.

Granicna policija ce odgovarati za propust, ali sta to u konacnici znaci? Mislite da nece uhvatiti onog idiota? Hocete se kladiti da ce ga jako brzo uhvatiti, svejedno koja policija, nasa, srbijanska, kosovska, austrijska… u’vatice ga.

Ali vi nikad pameti necete doci, toliko vam je uobicajeno i normalno da se zlocini koriste za raznorazna medijska prepucavanja, da uopce niste sposobni da vidite gdje je greska u sistemu…

Ovlasti policije su slijedece:

http://www.fmup.gov.ba/files/17bos.pdf