Jednog ljetnjeg dana sam imao cast, da u sadrvanu ispred kuce ugostim knjizevnika Isnama Taljica, i kapetana Semsu Salihovica, jednog od komadanata odbrane Cerske, Nove Kasabe i Konjević Polja..
Popismo kahvu, a Isnam kaze kako su se zaturili nasi adeti kahvenisanja, i kako se nekad u Bosnu dolazilo mahsuz iz te Evrope, zbog onog istilaha prilikom jela, ili aksamluka “na Ilidzi, pokraj Sarajeva”…
Upravu je Isnam.
Tako nekako poce prica o jednoj grofici, iz Rusije.
Njena biografija je meni jako interesanta. Kad sam bio mali, slusao sam razne price o njoj. Znam da se narod prema njoj odnosio sa postovanjem. Ne onim evropskim postovanjem, da se pred plemstvom na koljena pada, nego po bosanski, postovanje prema insanu, robu Bozijem, ali nekome ko je to postovanje zasluzio svojom ophodnjom i komunikacijom sa narodom.
Recimo, moju nanu je naucila citati i pisati cirilicu i latinicu, a nana je vec znala bosancicu, tako da je nana znala tri pisma, sto je u jednu ruku zanimljivo, obzirom da je u to vrijeme rijetko ko uopce bio pismen.
Za vrijeme prvog svjetskog rata, neki Mumin Dervisevic iz zaseoka Cosici u Cerskoj, tadasnji austrougarski vojnik, biva zarobljen od strane ruske carske armije. Rat se zavrsio, a Mumin oslobodjen. Ipak, ostade neko vrijeme radeci u Moskvi, kao brico.
Ne zna se tacno kako je naociti Mumin upoznao lijepu rusku groficu Jevdokiju, sta joj je sve obecao, i kako je uspio dovesti u Kraljevinu Jugoslaviju, ali je ostalo puno dokumenata nakon sto su ruske vlasti saznale za Muminovo i Jevdokijino vjencanje.
Upucivani su dopisi vladi Kraljevine Jugoslavije, protestne note ambasadi u Moskvi, slani izaslanici ruskog plemstva…. groficu nisu uspjeli vratiti nazad u Rusiju.
Na sastanku ruskih i jugoslovenskih prestavnika, posljedni koji je odrzan, ruski diplomata je uputio direktno pitanje grofici Jevdokiji… ZASTO, GROFICE, ZIVITE U BIJEDI BOSANSKE ZABITI, A CARSKA RUSIJA VAM NUDI SLUGE I DVORCE?
a grofica kaze: BOSNA JE MUMINOVA ZEMLJA, JA SAM MUMINOVA ZENA, JA MUMINA VOLIM, I CIJELA CARSKA RUSIJA GA ZAMIJENITI NE MOZE.
Komunikacija izmedju grofice Jevdokije i njene familije u Rusiji je ipak trajala do kraja njenog zivota, o cemu svjedoci puno pisama sacuvanih u opcinskoj arhivi u Vlasenici.
Mnogo puta su je nagovarali da se vrati, pogotovo nakon sto je Mumin umro, sto je ona uporno odbijala, kako kaze da joj Bejtu (njena kcerka) Rusija ne pokvari. Ta prica me uvijek dojmila kad sam bio mali, a veceras jos vise, jer danas na svijet gledam sasvim drugim ocima.
Grofica Jevdokija, ili kako je sama sebe nazvala, Fatima Dervisevic (vlasti u Jugoslaviji joj nikad nisu dozvolili promjenu imena i prezimena, bez obzira na vjencanje sa Muminom) je umrla i ukopana u mjesnom groblju u Cerskoj, a njen grob u meni uvijek budi neku vrstu strahopostovanja… cak i danas, nakon toliko godina….