DANILO KIŠ: To vam je, gospođo, jedina stvar na svijetu koja se isplati. Pušenje.

TOMAS MAN: Ne razumijem kako neko može da ne puši – on se takoreći lišava onog što je najbolje u životu (…) Dan bez duhana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih izjutra morao reći: ‘Danas nema pušenja’, ne bih imao hrabrosti da ustanem. Ostao bih u krevetu.

IVO ANDRIĆ: Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čovjeku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svetlila ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvijek isti ali i uvijek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hljeb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole.

BELA HAMVAS: Jelo je tjelesni čin, pijenje duševni, a pušenje duhovni čin. Uvijek treba započeti s jelom, završiti dimom.

EMIL CIORAN: A ako je bilo vrijeme kad sam bio ljubomoran na one egipatske monahe koji su kopali svoje grobnice da bi u njih lili suze, ja ću sad iskopati svoju i puštati da u nju padaju jedino opušci.

RA: Pare, zene i cigare, tri stvari bez kojih zivot bude dosadan