Citam na netu tekst o tome kako su se djeca prije igrala…
Nekad kad je moja generacija bila dijete. Krajem proslog stoljeca. Krajem osamdesetih godina…
Pade mi na pamet nekoliko knjiga… Pustolovine Toma Sojera. Orlovi rano lete. Druzba Pere Kvrzice. I jos jednom… Orlovi rano lete. Najbolja knjiga za djecu. Ever.
Nedavno sam je procitao, i na trenutak sam prozivio svoje djetinjstvo.
U momentu sam se vratio u sumarke, na livade, medju drugu djecu, graju…
U sekundi sam bio dijete sa lukom i strijelom, sa loptom, sa nozicem koji sam uvijek imao u dzepu…
Bio sam isaran indijanskim bojama.
Imao sam kaubojski sesir sa plasticnim revolverom u ruci.
Trcao sam od Svaba preko livade do prvog sumarka.
Trcao prema Svabama sa URA na usnama i drvenom puskom u ruci.
Bio sam dijete- kurir. Bio sam mali partizan. Krio sam zguzvani papiric u dzepu, da ga neprijatelj ne pronadje.
Imao sam bombu u obliku velikog oraha, kao Bosko Buha iz sela Jabuke.
Hodao sam oprezno kroz sikaru sa jaranom. Ja Mirko, on Slavko.
Igrali smo se sa cukama, nismo bjezali od njih. Nismo ih maltretirali. Bili su nam jarani.
Niko nas nije tjerao da jedemo. Sami smo trazili.
Niko nas nije tjerao na spavanje, zaspali bismo, balkanski receno, k’o zaklani.
Nismo pili tablete i sirupe.
Nisu nas ruzili sto smo prljavi i i rascupani.
Niko nam nije vlaznom maramicom brisao tobogan da ga dezinfekuje.
Trava je bila samo trava, nije bilo nista opasno i nesto sto ne moze da se opere s pantalona.
Ogrebotine nisu bile nesto zbog cega se moralo ici u hitnu pomoc. Bile su ogrebotine.
Mamu smo vidjeli samo ujutro, i navecer pred spavanje. Ponekad, ako nesto bas zabrljamo, vidjeli smo samo maminu ruku i prut u njoj. Nju opet nismo vidjeli, ali smo nekako osjecali da je tu.
Snijeg nije bio nesto od cega fasujes brzu prehladu, ako provedees duze od sedam minuta vani. Bio je sredstvo za nemoguce vratolomije, lomove ruke ili noge. Ali je uvijek vrijedilo.
Kupovina novih tena je bilo vrijeme kad se dokazivalo cije su brze. Ne noge, nego tene.
Kad se islo u mlin, da se melje psenica, to je bio dozivljaj godine. Prikaze koje bi tad iskakale iz svih coskova uz sablasne zvukove vode, sove i drugih zvucnih efekata, nijedan Hickok ne moze pribliziti.
Bio sam Indijanac. Kauboj. Svabo. Partizan. Nasi i Njihovi.
I tako…