Citam na netu tekst o tome kako su se djeca prije igrala…
Nekad kad je moja generacija bila dijete. Krajem proslog stoljeca. Krajem osamdesetih godina…
Pade mi na pamet nekoliko knjiga… Pustolovine Toma Sojera. Orlovi rano lete. Druzba Pere Kvrzice. I jos jednom… Orlovi rano lete. Najbolja knjiga za djecu. Ever.
Nedavno sam je procitao, i na trenutak sam prozivio svoje djetinjstvo.
U momentu sam se vratio u sumarke, na livade, medju drugu djecu, graju…
U sekundi sam bio dijete sa lukom i strijelom, sa loptom, sa nozicem koji sam uvijek imao u dzepu…
Bio sam isaran indijanskim bojama.
Imao sam kaubojski sesir sa plasticnim revolverom u ruci.
Trcao sam od Svaba preko livade do prvog sumarka.
Trcao prema Svabama sa URA na usnama i drvenom puskom u ruci.
Bio sam dijete- kurir. Bio sam mali partizan. Krio sam zguzvani papiric u dzepu, da ga neprijatelj ne pronadje.
Imao sam bombu u obliku velikog oraha, kao Bosko Buha iz sela Jabuke.
Hodao sam oprezno kroz sikaru sa jaranom. Ja Mirko, on Slavko.
Igrali smo se sa cukama, nismo bjezali od njih. Nismo ih maltretirali. Bili su nam jarani.
Niko nas nije tjerao da jedemo. Sami smo trazili.
Niko nas nije tjerao na spavanje, zaspali bismo, balkanski receno, k’o zaklani.
Nismo pili tablete i sirupe.
Nisu nas ruzili sto smo prljavi i i rascupani.
Niko nam nije vlaznom maramicom brisao tobogan da ga dezinfekuje.
Trava je bila samo trava, nije bilo nista opasno i nesto sto ne moze da se opere s pantalona.
Ogrebotine nisu bile nesto zbog cega se moralo ici u hitnu pomoc. Bile su ogrebotine.
Mamu smo vidjeli samo ujutro, i navecer pred spavanje. Ponekad, ako nesto bas zabrljamo, vidjeli smo samo maminu ruku i prut u njoj. Nju opet nismo vidjeli, ali smo nekako osjecali da je tu.
Snijeg nije bio nesto od cega fasujes brzu prehladu, ako provedees duze od sedam minuta vani. Bio je sredstvo za nemoguce vratolomije, lomove ruke ili noge. Ali je uvijek vrijedilo.
Kupovina novih tena je bilo vrijeme kad se dokazivalo cije su brze. Ne noge, nego tene.
Kad se islo u mlin, da se melje psenica, to je bio dozivljaj godine. Prikaze koje bi tad iskakale iz svih coskova uz sablasne zvukove vode, sove i drugih zvucnih efekata, nijedan Hickok ne moze pribliziti.
Bio sam Indijanac. Kauboj. Svabo. Partizan. Nasi i Njihovi.
I tako…
Sad su nešto kao djeca-komarci. Samo lete prema svjetlećim objektima 🙂
ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta 😀 prevolim tu knjigu 😀
uopšteno Branka Ćopića 🙂
ja sam rođena eto krajem 80ih ali sam imala sve to što i ti iako sam rasla u ratu.. Tuzlanče i Tuzla koja nije tako puno stradala.. ja sam se penjala na trešnju, ljuljala se na onim lozama u šumi, skakali sa drveća po šumi u lišće, brala maline u flašu i prutićem ih gnječila pa smo svi imali brkove kad oližemo prut 😀 od klasja na potoku smo pravili mlinove, jeli kisu, nipošto nismo smjeli dirati kukurjek jer to pobogu jedu zmije 😀 upala sam u bunar sa 7 godina i evo me 20 poslije ništa mi ne fali.. (stari bunar na nekoj livadi, izlio od kiša što su bile i pun granja, al sam cijela potonula; pogodi – izvukla su me druga djeca) kući sam išla tek kad babo zovne, jer dok mama zove nije to tako strašno može se još igrati.. sve mačiće oko škole sam donosila kući a dlake po odjeći bi se samo usisale a odjeća ostavljala na pranje.. nisu se prepadali da sam od mačke pokupila vaške il kakvu bolest 🙂 u školi sam slušala nastavnike i ono što mi pričaju za mene je bio pojam, do 1.srednje nisam znala za internet i svu smo zadaću, lektire i referate sami pisali.. naučili smo i ćirilicu i sve računske radnje da radimo “pješke”.. nekad smo pjevali na nastupu himnu..
sad nam ni to djeca nemaju..
bili smo zdraviji, pametniji i rumeniji u obrazima..