Pisci i pjesnici, ispod dudova proslosti (Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,…)

Ovi sa sela vjerovatno znaju sta je dud, ovi iz grada su to makar vidjeli u emisiji “Znanje i imanje”. Uglavnom, izgleda kao minijaturno grozdje u minijaturnim grozdovima.

Moja  tetka je pored kuce imala dva duda, jedan crni i jedan bijeli.

Uf kad se sjetim belaja zbog fleka po majicama sto se nisu mogle oprati i galame zbog polomljenih grana kad nam je bilo mrsko brati jedan po jedan, pa odlomimo granu i fino ispod stabla ceifimo…

Sinoc kad sam gledao utakmicu, naumpade mi jedan igrac, Dudic, i kako sam ja kao dijete imao razlicite zamisli sta znaci koja rijec ili kako neko izgleda.

Ne’am pojma sto sam ja prezime Dudic povezao sa dudom, uglavnom, sve dok nisam vidio na TVu kako Dudic izgleda, ja sam ga zamisljao kao grozd sa nogama kako  trci za Hloptom.

Imao sam nekakve srece sto je moj babo poznavao puno interesantnih ljudi s kojima se druzio i koji su dolazili u nasu kucu, pa sam za neke rijeci i termine koje sam cuo mogao pitati te ljude, da ne dosadjujem babi svakodnevno. Tad nije bilo interneta, znate.

Uglavnom, Bajro Perva je bio prvi pisac kojeg sam upoznao kad sam bio dijete. Prvo mi je bilo superzanimljivo sto sam upoznao PISCA, hej. Nije da se to desavalo bas svakodnevno. Pisci su za mene u to vrijeme bili nesto poput visih bica, blehno sam u njega k’o u cudo.

Njega sam pitao za Crnu Goru, kako to izgleda, sta li je to, jer je u mojoj glavi  izgledala kao mracna, beskonacna planina puna tamnih kreatura koje jedu malu djecu sto ih zamisljaju.

On mi nimalo nije razbio iluziju, nego je kreaturama dodao vampire, Minotaura, vukodlake i tako te nove materijale za beskonacnu mastu u debeloj hladovini crnog ili bijelog duda, zavisi na koju sam nogu ustao taj dan.

Nekad prosle godine isao sam s Bajrom u Cersku, on je pisao neki tekst, i kazem ja njemu to tako, kako sam ga nekad davno pitao, a on gleda blijedo u mene, pa sam se ja odvalio smijati, reko vidi sta ja covjeku pricam c c  c cc. Ja zaboravio da vise nisam dijete.

Drugi pisac koji je cesto dolazio kod nas kuci je bio babin dugogodisnji prijatelj Isnam Taljic, koji je, za razliku od Bajre imao skroz drukciji pristup mojoj masti, tako da sam u pocetku bio potpuno zbunjen piscima, nisu svi izgledali kao u knjigama i mojim zamisljenim likovima. Kako god, od Isnama sam naucio da se knjige ne pisu samo za djecu, nego da postoje i knjige za odrasle, sto je za mene bilo potpuno novo. Isnam mi je pricao pricu o mom dedi, koji je tad bio ziv, ali sam ga kasnije gledao skroz drugim ocima i on je za mene postao ziva legenda.

To su bila dva pisca koja su obiljezila moje djetinjstvo, pokazali mi da se ne trebam plasiti strasnih likova nego ih istrazivati i traziti nacin kako da ih pobijedim, ako su zli, i kako da im postanem prijatelj, ako su dobri.

Treci pisac koji je nekako obiljezio moj zivot je rahmetli Nedzad Ibrisimovic. Njega sam upoznao kad sam tek poceo raditi i bio je jedan od prvih klijenata za kojeg sam bio zaduzen.

Kad sam procitao ime na licnoj karti, ustao sam na noge a da uopce nisam bio svjestan toga.

Vratile su se slike iz djetinjstva i postovanje koje sam osjecao prema piscima i njihovim cudima koja rade sa perom, i sav sretan sto imam priliku uopce razgovarati s njim, pozvao ga na kafu u seficinu kancelariju. Dok je sefica zbunjeno izlazila iz kancelarije, Nedzad je poceo pjevusiti “Oci moje, kletvom bih vas kleo”, a ja sam oblijetao oko njega k’o kakvo dijete oko stola sa igrackama.

I prvo pitanje sto mi postavi bilo je: A ciji si ti, ko ti je babo?

Reko tako i tako…

Oooo, kaze on, ako imas djelic svog oca u sebi, ti i ja cemo imati puno zanimljivih tema za razgovor, a da nisu vezane za tvoj posao. Tvoj babo je dobar prema ljudima, za svakog nadje vremena i prema svakom se pazljivo odnosi, rijetko je to u danasnjem svijetu. Mozete zamisliti moj ponos u tom trenutku…

I tako, kad god bi dosao, kahva je bila obavezna, sevdalinka tradicija, a razgovor o nevjerovatnim temama mehlem za dusu i osvjezenje za srce.

Kasnije sam razmisljao o tome, lahko je meni, kad imam onakvog babu. Lahko je meni kad imam takvog babu pa ga prijateljem zovu Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,… A moj babo nije cak ni pjesnik ni pisac.

Stvarno je lahko kad imas roditelje poput mojih. Zivot, koliko god da je nekad tezak i okrutan, uz prave roditelje bude samo istrazivanje, prepreke budu poticaj a ne katastrofa, losi dani budu motiv a ne depresija, a za sve ostalo, tu su babini prijatelji, a tvoji uzori.

Ovi sto su im babo i mama uzor u zivotu, njihov oslonac i njihova podrska za sve s cim se ljudsko bice moze susresti, preskocice ovo “lahko je vama”, shvatice me i skocice iza kompjutera ovog momenta, zagrliti ih i  poljubiti, nazvati ih i popricati, ako su jos tu…

Vukovar

Isao ja na jednu svadbu preko vikenda, i da se ne bih bas odmah vratio kuci, produzim za Vukovar.

Nekako od devedesetih slusam ime tog grada, a nikako da odem.

Na granici pitaju gdje cu, reko, tako i tako… Vidim da im je cudno pomalo, al’ haj’. Nije im bas najjasnije da idem u Vukovar samo da bih isao tamo,

Ono o cemu nisam razmisljao dok nisam vidio na navigaciji je da taj gradi ima Dunav. Tj. da je na Dunavu. E to je bilo iznenadjenje. Kasnije sam saznao i da je to najveca hrvatska luka na Dunavu…

Ono sto mi je posebno “upalo” u oci su zgrade, arhitektura… kad si u centru grada, imas osjecaj da si u Becu u najmanju ruku. Samo nekoliko zgrada su komunisticke, sve ostalo je austrougarski stil, sto je prilicno kul.

Dvorac Eltz je, nakon potpunog rusenja u napadu na Vukovar ponovo obnovljen, i kad sam usao unutra, podsjetio me na Schonbrunn, isti stil, iste boje, samo minijaturna verzija. Ne kontam kako neko to moze porusiti, ali eto, kad su mogli Vijecnicu…

Eh sad, naravno da ste svi culi o strasnom rusenju tog grada… Posljedice se vide i danas, tako da u istoj ulici mozes vidjeti blistave obnovljene zgrade, a odmah do nje rusevina.

Sarajevo je recimo pretrpilo ogromna razaranja, ali definitivno ne mozes u gradu vise naci takvu sliku, pogotovo ne u centru grada.

Oni su ostavili vodotoranj kao  svojevrstan podsjetnik na strasno razaranje, sad razmisljam, mi nismo ostavili bas tako neki upecatljiv znak da se bilo sta desilo. Staklenih zgrada je sve vise i vise….

Smijesno je bilo sto sam ispred vodotornja nasao naljepnicu KOSOVO JE SRBIJA. E to je bilo fun.

A da, ispred vodotornja sam nasao i Marija koji me odveo na pice sa Tomislavom, pa smo onda svi skupa otisli u neki club i sjeli kod Maje i Nikol, tako da je to bio moj prvi izlazak u neki klub (Rich?) nakon nekih pet godina.

 

Omladina k’o omladina, veseli se i vrti okolo, a meni se vrti u glavi od zvucNJAKA i muzike, tako da sam ih brzo ostavio na miru, nekako mi djelovalo da im kvarim atmosferu svojim gunjdjanjem 😀

U stvarnosti mi je bilo jako cudno biti u nekom clubu, pomalo sam zaboravio taj osjecaj.

Uglavnom, fini domacini, mada Maja nikako nije stigla napraviti palacinke, al’ hajd’, i ja cu njoj kupiti hamburger u McDonalds kad dodje, mada sam u pocetku htio da im pokazem najbolju teletinu ispod saca na Balkanu.

U Vukovaru imaju iste probleme kao i mi… nema posla, omladina ide, narod iseljava i prodaje nekretnine… Prilicno jeftino mogu vam reci… U Sarajevu mozes kupiti tri kvadrata a tamo jedno 500, za iste pare.

Nije da se bunim, tako da cu ubrzo najvjerovatnije ponovo otici tamo, nesto da pogledam :p

Hvala domacinima na lijepom doceku, bujrum u Sarajevo 🙂

 

 

Da napisem i ja taj negativni post

Postoji malo stvari za koje ja mogu koristiti rijec “mrzim”.

Ljeto je jedno od njih.

Mrzim ljeto i vrucinu.

Ubija me.

Uzima mi svu energiju.

Tacno osjecam kako mi unistava organizam vise nego bilo koji porok, stres, kopanje, rad,….

Nakon ljeta, treba mi par mjeseci da se oporavim, i onda taman dodjem sebi, opet ljeto.

Samo ljeti osjecam umor, inace sam neumoran.

Fizicke sposobnosti su mi ogranicene na 50% a mentalne na 30%.

Ne znam hodati, ne znam voziti, ne znam pricati, ne znam misliti, nista, bas nista ne funkcionise ispravno.

Nervozan sam, razdrazljiv, smotan,…

Kad vratim film unazad, sve negativne stvari koje mi se desavaju, desavaju se ljeti.

Ljeti nemam vremena, ne zato sto imam previse posla, nego zato sto obicne operacije koje na temperaturi 22C zavrsavam za pet sekundi, na vrucini mi treba pet minuta.

Greske u poslu pravim iskljucivo ljeti.

Eh sad… mozda je to zato sto sam jedino ljeti negativan, pa to pojacava neke zakone i mogucnost pogreske, jer sam na manjim temperaturama izuzetno pozitivan i optimistican, ali posljednjih par godina sam poceo zapisivati stvari da vidim je li umisljam ili ne, i sad kad sam pregledao svesku… skontam da je ipak precizno…

Najlakse cu vam pojasniti mozda kroz novac, recimo u proljetnim mjesecima zaradim sedmicno koliko ljeti za tri mjeseca….

Pa et’… ako to nije dovoljno opisano….

Ne mogu da hodam 100 metara, vec budem umoran.

Zimi izadjem i lopatam snijeg po tri sata i smijem se.

Na temperaturi od 16C biciklom idem 35 kilometara bez stajanja, a broj otkucaja srca mi bude otprilike… 76?

Ljeti se tacno osjecam kao obican smrtnik. Srce mi divlja, i kad odmaram, broj otkucaja je negdje na 90, sto nije nimalo dobro.

Al’ kad skontam, pa nije dzaba dzehennem (pakao) vatra i vrucina…

Svih ovih dana sutim i trpim, ali danas mi je prekipjelo kad sam nasao svesku da zapisem desavanja ovog ljeta.

Uglavnom, u narednim mjesecima pravim plan kako da organizujem svoj zivot da juni, juli i august provodim na sjeveru Planete, a ostatak u Bosni.

Ne zanima me niti posao, niti karijera, interesuje me samo kako da ostanem koliko toliko normalan.

Luleå, pripremi se za mene….

More

Nisam neki ljubitelj mora, ali svake godine idem, po naredbi…

Postoje neke stvari koje je jako tesko izbjeci, znate…

 

Tako i ove godine, spojimo ugodno sa korisnim i interesantnim i zapucamo na more.

Taman uoci Bajrama.

Dodjemo tamo, rezervisani apartman uopce nije bio gdje rezervisan, nego jedno sat vremena hoda od plaze.

Posto je tamo pisalo u rezervaciji i da ima WIFI, a poucen iskustvom 2 minute od plaze (ispalo je 200 minuta od plaze), pitam ima li interneta, kaze ima i nema. Reko sta to znaci? Kaze, pa nema, ali imamo namjeru da uskoro uvedemo?!

Reko dovidjenja prijatno.

Dodjem do neke agencije i kazem trazite mi kakav apartman da je blizu mora, i da ima internet. Kaze ona ok, obavi par telefonskih poziva, i nadje apartman 20 metara nize. Reko koliko je, kaze 104EUR DNEVNO!!

Kontam ja u glavi, hajde, Bajram je, svi umorni, daaajjj eto prezivjecu, uzimam…

Odem obidjem apartman, fino djeluje, veliki, dvije spavace, kuhinja full, bla bla…

Haj’ dobbrrooo ettooo…

Odem ja po stvari, vratim se, a lik koji je iznajmio apartman pokusava da zakljuca jednu sobu, kao, sta ce vam, ionako vam je dovoljna jedna spavaca, kuhinja, hodnik… sta ce vam ova druga spavaca… reko ne ne, jarane, prosetaj

Nako toga je dosao na red i frizider, otvori ga i kaze: eto ovo mozete drzati npr. naaaaa, paaa e’o tu. I onaj regulator okrene na 2 od mogucih 7!

Reko sta je sa klimom (klima uredno stoji, ali nema daljinskog). Kaze ne radi, ali ovdje nije toplo, samo drzite roletne spustene…

Nakon sat vremena se pojavi i kaze, ne mora bojler biti uvijek ukljucen, kad se jednom napuni, moze onda biti dva dana tople vode?!

Ja sve lagano, haj’ mubarek dani, reko ne treba se svadjat…

Ode on, ja uzmem mobitel, ukljucim klimu (valjda on misli da se klima moze ukljuciti samo njegovim daljinskim…), odvrnemo frizider na 7 i ukljucimo sva svjetra u kuci, zajedno sa bojlerom, grijalicom, punjacima mobitela, i tako…

Ostali otisli na plazu, a ja fino zaleg’o, da malo dusom dahnem, k’o pravi Bosanac, kad neko zvoni…. Otvorim ja onako bunovan, kad “gazda”… reko sta je sad? Kaze: pa ta sijalica u sobi, ne mora ona goriti po cijeli dan….

I ja ti njega onako pogledam… Mislim da covjek nikad brze nije trcao niz stepenice.

Nakon toga se vise nije pojavljivao.

Na kraju smo mu napisali nekoliko stvari, kao podsjetnik da smo mi iz civilizacije sa puno naprednijom tehnologijom od one koju nam je on prezentovao.

A i sex im je los vala.

Slike u prilogu:

Godisnji odmor

Razmisljao ja kako da metnem naslov, jer je bilo taaakkoo puno desavanja na godisnjem da sam komotno mogao napisati Dozivljaji macka Tose.

Obzirom da ipak ne planiram napisati vise o 1%, moze i ovaj.

Godisnji je poceo svadjama sa jednom vjesticom, nikako da se usaglasimo sta ja mislim, sta ona misli, pa smo na kraju mislili da smo se posvadjali a ustvari nismo nego smo se samo “nesporazumjeli” i dzaba sam samo bio zivcan prvih dana godisnjeg.

Mada ja i dalje smatram da sam ja upravu, ali necu joj vala to vise govoriti, zavrseno je kako je zavrseno, nesporazumom, mada se haman nesporazum i dalje nastavlja eksternom komunikacijom, za koju ja ne znam haha

Tako je to onaj prelazni period izmedju posla i godisnjeg kad tek odes, kasnije kad se ufuras u godisnji, bude lakse.

Uspio sam jesti najbolji  homemade ROSTILJ ever, znaci, ili sam ja bio raspolozen za jesti, ili je onaj rostilj olicenje perfekcije. Teletina, cevapi, tikvice, sa nekakvom cudnom salatom je bilo bas ono sto mi je trebalo da se malo dohavizam.

Ugl pricam vam veceras o tome.

Dovidjenja, prijatno.

Razbicu staklo, spaliti platno i nikad vise necu slikati.

Nisam cak ni ustao na lijevu, a ipak je bezveze.

 

Imao bih puno toga reci i napisati, ali koja svrha?

Nista necu dobiti, kao ni bezbroj puta prije.

 

Vjerovatno nije uredu presutiti i ici dalje, ali nekako je najjednostavnije.

 

Nekad sam volio od komadica necega praviti slike i druge stvari, sad je to previse komplikovano i zahtjeva previse zivaca, kojih je sve manje i manje.

Ionako je nemoguce napraviti pravu sliku a da svi budu zadovoljni.

 

Nekad napisem ponesto, pitam se, pazim na detalje,… A kad skontam, ni sam ne znam zasto to radim.

 

Lahko je kad imas jasnu sliku kako bi nesto trebalo izgledati, ali kad je slika previse mutna, skroz nesigurna i nestabilna, da bi se uopce isplatilo nesto reci, a kamo li uraditi, djeluje jednostavnije ubaciti CD, zatvoriti oci i otici na Alasku, na vrh Himalaja, u tisinu pustinje, u beskraj svemira, u…

 

Ma jebi ga.

 

Gledam sliku, pa zatvorim oci…

 

I napravim beduinski sator, indijanski vigvam, eskimski iglo, bosansku kucu,… 

 

I opet nesto fali.

Ma kako!

 

Razbicu staklo, spaliti platno i nikad vise necu slikati.

 

Ceranska Grofica

Jednog ljetnjeg dana sam imao cast, da u sadrvanu ispred kuce ugostim knjizevnika Isnama Taljica, i kapetana Semsu Salihovica, jednog od komadanata odbrane Cerske, Nove Kasabe i Konjević Polja..

Popismo kahvu, a Isnam kaze kako su se zaturili nasi adeti kahvenisanja, i  kako se nekad u Bosnu dolazilo mahsuz iz te Evrope, zbog onog istilaha prilikom jela, ili aksamluka “na Ilidzi, pokraj Sarajeva”…

Upravu je Isnam.

Tako nekako poce prica o jednoj grofici, iz Rusije.

 

Njena biografija je meni jako interesanta. Kad sam bio mali, slusao sam razne price o njoj. Znam da se narod prema njoj odnosio sa postovanjem. Ne onim evropskim postovanjem, da se pred plemstvom na koljena pada, nego po bosanski, postovanje prema insanu, robu Bozijem, ali nekome ko je to postovanje zasluzio svojom ophodnjom i komunikacijom sa narodom.

Recimo, moju nanu je naucila citati i pisati cirilicu i latinicu, a nana je vec znala bosancicu, tako da je nana znala tri pisma, sto je u jednu ruku zanimljivo, obzirom da je u to vrijeme rijetko ko uopce bio pismen.

Za vrijeme prvog svjetskog rata, neki  Mumin Dervisevic iz zaseoka Cosici u Cerskoj, tadasnji austrougarski vojnik, biva zarobljen od strane ruske carske armije. Rat se zavrsio, a Mumin oslobodjen. Ipak, ostade neko vrijeme radeci u Moskvi, kao brico.

 

Ne zna se tacno kako je naociti Mumin upoznao lijepu rusku groficu Jevdokiju, sta joj je sve obecao, i kako je uspio dovesti u Kraljevinu Jugoslaviju, ali je ostalo puno dokumenata nakon sto su ruske vlasti saznale za Muminovo i Jevdokijino vjencanje.

Upucivani su dopisi vladi Kraljevine Jugoslavije, protestne note ambasadi u Moskvi, slani izaslanici ruskog plemstva…. groficu nisu uspjeli vratiti nazad u Rusiju.

Na sastanku ruskih i jugoslovenskih prestavnika, posljedni koji je odrzan, ruski diplomata je uputio direktno pitanje grofici Jevdokiji… ZASTO, GROFICE, ZIVITE U BIJEDI BOSANSKE ZABITI, A CARSKA RUSIJA VAM NUDI SLUGE I DVORCE?

a grofica kaze: BOSNA JE MUMINOVA ZEMLJA, JA SAM MUMINOVA ZENA, JA MUMINA VOLIM, I CIJELA CARSKA RUSIJA GA ZAMIJENITI NE MOZE.

 

Komunikacija izmedju grofice Jevdokije i njene familije u Rusiji je ipak trajala do kraja njenog zivota, o cemu svjedoci puno pisama sacuvanih u opcinskoj arhivi u Vlasenici.

Mnogo puta su je nagovarali da se vrati, pogotovo nakon sto je Mumin umro, sto je ona uporno odbijala, kako kaze da joj Bejtu (njena kcerka) Rusija ne pokvari. Ta prica me uvijek dojmila kad sam bio mali, a veceras jos vise, jer danas na svijet gledam sasvim drugim ocima.

 

 

Grofica Jevdokija, ili kako je sama sebe nazvala, Fatima Dervisevic (vlasti u Jugoslaviji joj nikad nisu dozvolili promjenu imena i prezimena, bez obzira na vjencanje sa Muminom) je umrla i ukopana u mjesnom groblju u Cerskoj, a njen grob u meni uvijek budi neku vrstu strahopostovanja… cak i danas, nakon toliko godina….

https://www.youtube.com/watch?v=h7odOyJ2Tig

Follow

Follow this blog

Get every new post delivered right to your inbox.

Email address