Ovi sa sela vjerovatno znaju sta je dud, ovi iz grada su to makar vidjeli u emisiji “Znanje i imanje”. Uglavnom, izgleda kao minijaturno grozdje u minijaturnim grozdovima.
Moja tetka je pored kuce imala dva duda, jedan crni i jedan bijeli.
Uf kad se sjetim belaja zbog fleka po majicama sto se nisu mogle oprati i galame zbog polomljenih grana kad nam je bilo mrsko brati jedan po jedan, pa odlomimo granu i fino ispod stabla ceifimo…
Sinoc kad sam gledao utakmicu, naumpade mi jedan igrac, Dudic, i kako sam ja kao dijete imao razlicite zamisli sta znaci koja rijec ili kako neko izgleda.
Ne’am pojma sto sam ja prezime Dudic povezao sa dudom, uglavnom, sve dok nisam vidio na TVu kako Dudic izgleda, ja sam ga zamisljao kao grozd sa nogama kako trci za Hloptom.
Imao sam nekakve srece sto je moj babo poznavao puno interesantnih ljudi s kojima se druzio i koji su dolazili u nasu kucu, pa sam za neke rijeci i termine koje sam cuo mogao pitati te ljude, da ne dosadjujem babi svakodnevno. Tad nije bilo interneta, znate.
Uglavnom, Bajro Perva je bio prvi pisac kojeg sam upoznao kad sam bio dijete. Prvo mi je bilo superzanimljivo sto sam upoznao PISCA, hej. Nije da se to desavalo bas svakodnevno. Pisci su za mene u to vrijeme bili nesto poput visih bica, blehno sam u njega k’o u cudo.
Njega sam pitao za Crnu Goru, kako to izgleda, sta li je to, jer je u mojoj glavi izgledala kao mracna, beskonacna planina puna tamnih kreatura koje jedu malu djecu sto ih zamisljaju.
On mi nimalo nije razbio iluziju, nego je kreaturama dodao vampire, Minotaura, vukodlake i tako te nove materijale za beskonacnu mastu u debeloj hladovini crnog ili bijelog duda, zavisi na koju sam nogu ustao taj dan.
Nekad prosle godine isao sam s Bajrom u Cersku, on je pisao neki tekst, i kazem ja njemu to tako, kako sam ga nekad davno pitao, a on gleda blijedo u mene, pa sam se ja odvalio smijati, reko vidi sta ja covjeku pricam c c c cc. Ja zaboravio da vise nisam dijete.
Drugi pisac koji je cesto dolazio kod nas kuci je bio babin dugogodisnji prijatelj Isnam Taljic, koji je, za razliku od Bajre imao skroz drukciji pristup mojoj masti, tako da sam u pocetku bio potpuno zbunjen piscima, nisu svi izgledali kao u knjigama i mojim zamisljenim likovima. Kako god, od Isnama sam naucio da se knjige ne pisu samo za djecu, nego da postoje i knjige za odrasle, sto je za mene bilo potpuno novo. Isnam mi je pricao pricu o mom dedi, koji je tad bio ziv, ali sam ga kasnije gledao skroz drugim ocima i on je za mene postao ziva legenda.
To su bila dva pisca koja su obiljezila moje djetinjstvo, pokazali mi da se ne trebam plasiti strasnih likova nego ih istrazivati i traziti nacin kako da ih pobijedim, ako su zli, i kako da im postanem prijatelj, ako su dobri.
Treci pisac koji je nekako obiljezio moj zivot je rahmetli Nedzad Ibrisimovic. Njega sam upoznao kad sam tek poceo raditi i bio je jedan od prvih klijenata za kojeg sam bio zaduzen.
Kad sam procitao ime na licnoj karti, ustao sam na noge a da uopce nisam bio svjestan toga.
Vratile su se slike iz djetinjstva i postovanje koje sam osjecao prema piscima i njihovim cudima koja rade sa perom, i sav sretan sto imam priliku uopce razgovarati s njim, pozvao ga na kafu u seficinu kancelariju. Dok je sefica zbunjeno izlazila iz kancelarije, Nedzad je poceo pjevusiti “Oci moje, kletvom bih vas kleo”, a ja sam oblijetao oko njega k’o kakvo dijete oko stola sa igrackama.
I prvo pitanje sto mi postavi bilo je: A ciji si ti, ko ti je babo?
Reko tako i tako…
Oooo, kaze on, ako imas djelic svog oca u sebi, ti i ja cemo imati puno zanimljivih tema za razgovor, a da nisu vezane za tvoj posao. Tvoj babo je dobar prema ljudima, za svakog nadje vremena i prema svakom se pazljivo odnosi, rijetko je to u danasnjem svijetu. Mozete zamisliti moj ponos u tom trenutku…
I tako, kad god bi dosao, kahva je bila obavezna, sevdalinka tradicija, a razgovor o nevjerovatnim temama mehlem za dusu i osvjezenje za srce.
Kasnije sam razmisljao o tome, lahko je meni, kad imam onakvog babu. Lahko je meni kad imam takvog babu pa ga prijateljem zovu Bajro Perva, Isnam Taljic, Nedzad Ibrisimovic, Abdulah Sidran,… A moj babo nije cak ni pjesnik ni pisac.
Stvarno je lahko kad imas roditelje poput mojih. Zivot, koliko god da je nekad tezak i okrutan, uz prave roditelje bude samo istrazivanje, prepreke budu poticaj a ne katastrofa, losi dani budu motiv a ne depresija, a za sve ostalo, tu su babini prijatelji, a tvoji uzori.
Ovi sto su im babo i mama uzor u zivotu, njihov oslonac i njihova podrska za sve s cim se ljudsko bice moze susresti, preskocice ovo “lahko je vama”, shvatice me i skocice iza kompjutera ovog momenta, zagrliti ih i poljubiti, nazvati ih i popricati, ako su jos tu…
